Projektni ciklusi u znanosti i razvoju

8. Projekti za mala i srednja poduzeća

Kao ključni europski cilj (Lisabonska strategija) ističe se postizanje veće konkurentnosti gospodarstva Europe u odnosu na ostale razvijene konkurente, SAD i Japan. Kako velik dio svakog gospodarstva čine mala i srednja poduzeća (MSP). Europski projekti, osim na istraživačke institucije, veliki naglasak stavljaju i na transfer znanja i tehnologija prema MSP. 

Prema definiciji EurActiva, nezavisnog multijezičnog medijskog portala koji prati službena događanja u EU i koji je namijenjen profesionalcima koji rade u stvaranju EU politika, transfer znanja obuhvaća prikupljanje i prenošenje rezultata istraživanja, vještina i kompetencija od subjekata koji ih stvaraju prema subjektima koji ih pretvaraju u ekonomske rezultate. Transfer znanja može biti eksplicitan (u obliku patenata) ili tacitan (u obliku "know-how"-a). On uključuje komercijalne, kao i nekomercijalne aktivnosti poput istraživačke suradnje, konzultantske poslove, licenciranje, stvaranje „spin-off“ kompanija, mobilnosti istraživača i publikaciju znanstvenih članaka. Transfer tehnologije je proces razvijanja praktičnih primjena znanstvenih istraživanja. Ovim pojmom opisujemo formalni prijenos prava upotrebe i komercijalizacije novih otkrića i inovacija koje proizlaze iz znanstvenih istraživanja, na treću stranu.

Poduzeća mogu sudjelovati i u europskim projektima koji su više istraživački orijentirani (npr. FP7), ali je prijava takvih projekata obično dosta komplicirana u odnosu na tržišno orijentirane projekte (npr. programi EUREKA, CIP, INTERREG). Primjerice, u EUREKA projektima koristi se „bottom-up“ pristup gdje predlagatelji projekata samostalno iniciraju prijavu projekta, a ne trebaju čekati javni poziv. Ipak, generalne smjernice, čije ispunjenje zahtijeva davatelj granta, moraju biti zadovoljene. Također, prijave takvih projekata zahtijevaju sudjelovanje partnera iz manjeg broja zemalja, pa je time i prijava nešto jednostavnija.

Kod tržišno orijentiranih projekata vrlo važan element projekta predstavlja sama eksploatacija. To je proces o kojem treba razmišljati od samog početka rada na projektu. Kao najčešće oblike eksploatacije Harris T. [3] navodi razvoj novog proizvoda, razvoj nove usluge, ulazak na novo tržište, implementaciju novog procesa, licenciranje tehnologije za treće strane, objavu rezultata, stvaranje novih mogućnosti za daljnji razvoj, natjecanje za nove grantove.  Mnogi projekti razvijaju tehnologije i procese koji poboljšavaju proizvodnju i pružanje usluga. No, projekt može kao rezultat imati i veću efikasnost postojećih procesa, povećane kapacitete ili veću kvalitetu, što vodi višem profitu i daje mogućnost veće konkurentnosti na tržištu.

Metodologija eksploatacije sadrži tri osnovne skupine aktivnosti koje se provode od samog početka, tj. od faze planiranja, pa sve do trenutka realizacije projektnih ciljeva. One uključuju:

  1. stvaranje poslovnog slučaja,
  2. razumijevanje tržišta,
  3. plan ekspoatacije.

U poslovnom slučaju (planu) ključni dio odnosi se na analizu tržišne mogućnosti projektne ideje, kako bi se jasno definirala opravdanost izvođenja projekta. Opravdanost se temelji na usporedbi komercijalnih ili drugih koristi kojima bi projekt trebao rezultirati te troškova i rizika koji su povezani s provođenjem projekta. Na početku poslovnog plana definiraju se ciljevi projektnih partnera te se mođusobno usklađuju kako pri izvođenju ne bi došlo do konflikata. Određuju se njihove kvalitativne i kvantitativne komponente. Zatim slijedi analiza koristi, definiranje klijenata i ciljnih skupina kojima projekt donosi korist, te se analiziraju problemi koje treba riješiti. Tržišne mogućnosti ispituju se analizom tržišta. Poslovni  slučaj  mora se u nešto većoj mjeri nasloniti na uobičajenu poslovnu metodologiju te jezikom brojki dodatno potkrijepiti opravdanost ulaska u projekt.

Za razumijevanje tržišta od velike je važnosti korištenje slučajeva, tj. dokumenata koji u malom opsegu opisuju potencijalne klijente (korisnike rezultata projekta) i njihove probleme vezane uz sadržaj projekta.  Ako je moguće, dobro je uključiti ih i kao partnere na projektu.

Razvoj konkretnog plana eksploatacije trebao bi se odvijati u periodu prema kraju projekta, s obzirom da se tu definira korištenje rezultata nakon što projekt završi. Ovisno o kompleksnosti projektnih ciljeva, moguće je da će biti potrebno razviti i više od jednog plana eksploatacije, tako da se obuhvate različite tržišne mogućnosti koje konzorcij partnera želi iskoristiti. Iako to ne treba biti službeni dokument, stvaranje formalnog dokumenta pomaže identificirati problem i osigurava da se ne zanemare ključni aspekti projekta.